Gospa Kondžilske
Narodna predaja
Priredio: Franjo Balukčić
Narodna predaja govori kako je sliku Gospe Kondžilske u trnju svoje njive našao Turčin iz sela Mrkotića (po svemu sudeći, vjerojatno se radilo o obitelji Čapljić koja se prije prezivala Kapetanović) koje se nalazilo blizu Tešnja. Kako je osjetio da se radi o svetinji, sklonio ju je u svoj hambar (žitnica). Navodno se taj isti hambar, cijelo vrijeme dok se slika nalazila u njemu, uslijed blagoslova Božjeg nikad nije ispraznio od žita. Kada je sliku vidio Ciganin kojeg je Turčin doveo da mu pokaže sliku, rekao je da se radi o slici ''vlaške Gospe'' (pojam "vlaška" treba promatrati kroz kontekst turske vladavine nad Bosnom i činjenice da u to vrijeme turski osvajači nisu razlikovali katolike od pravoslavaca već je cjelokupan nemuslimanski narod nazivan "Vlasi") i potom je udario nadžakom (vrsta turskog oružja) u sliku. Ta pukotina se i danas može vidjeti na slici. Predaja nadalje govori kako je ciganina stigla Božja kazna, jer je nakon udaranja u sliku poludio i skočio u Usoru, u najdublji vir. To mjesto se po tom događaju zove ciganski vir, a priča se kako se ciganina uoči Velike Gospe ili Gospojine može vidjeti u tom viru kako viče; ''Kafa, kafa!''. Taj događaj s Ciganinom uvjerio je Turčina da u svom hambaru zaista čuva veliku svetinju. No, vijest o slici nije se dala kriti pa za nju ubrzo doznaju i kršćani kao i drugi Turci.
Turci su zamjerali Turčinu što u svom hambaru čuva kršćansku svetinju, a katolici iz obližnjih sela željeli su otkupiti sliku. Dogodilo se uto da u selo Mrkotić dođe jedan turski šeh (svetac) koji također sazna za sliku te naredi Turčinu da se slike riješi. Jer, iako je Turčin molio da slika ostane kod njega; ''Ja te zaklinjem kao Muhamedovo koljeno da smijem ovu svetinju držati u svojoj kući, jer sve mi sa hajirom (srećom) ispane!'', šeh mu naloži da sliku zamijeni s katolicima za određene stvari, pošto je držao da se svetinja ne smije prodavati za novce. Stoga je Turčin dozvao k sebi nekoliko uglednih katolika i s njima dogovorio kako će im sliku predati za ''sto volova, sto ovnova, sto oka kravinjskog masla''. Kako onda u cijelom tom kraju nije bilo crkve, uključujući Doboj, Sivšu i Žabljak, a samo u Komušini je postojala mala zidana kapelica, odlučeno je da će se slika prenijeti u Komušinu. Kako su zbog straha od Turaka izbjegavali put koji je pratio Usoru, katolici koji su svetu sliku nosili na nosiljci kretali su se prijekim putem preko okolnih planina.
Predaja nadalje govori da kada su došli na Kondžilo zastali su kako bi se odmorili pa su sliku spustili na mjesto gdje se danas nalazi kapelica na Kondžilu. Kad su htjeli poći dalje, dogodilo se čudo. Ni šest, ni deset momaka nije uspjelo ponovno podići sliku. Isprva nisu znali što napraviti jer sliku nisu mogli ostaviti usred šume pod vedrim nebom, a znali su kako bi podizanje bilo kakve kapelice Turci zabranili. Stoga, odlučili su kleknuti pred sliku te se svečano zavjetovati kako će svake godine o Gospojinu tu istu sliku u svečanom ophodu na Kondžilo iz Komušine dopratiti. Nakon što su to učinili, mogli su podići nosiljku sa slikom i prenijeti ju u Komušinu. Tako se uspostavila tradicija proštenja na Kondžilo za Gospojinu.