O svetištu

Brdo Kondžilo
Piše: Franjo Balukčić

Mjesto praiskonske ljepote, parafraziranje je riječi Arthura Evansa koji je svojedobno kročio Kondžilom, a koje možda i najbolje opisuju ovo brdo smješteno oko 3,5 kilometara sjeverno od župne crkve u Komušini. Nekada zavojit, uzak i prašnjav put, ili kako piše Pero Pranjić; Te prašnjave, uske, izrovane bosanske stazice najsličnije su onom Isusovu uskom putu što vodi u vječnost, 2007. je proširen i asfaltiran zahvaljujući donaciji hrvatske Vlade. Tim se putem prema brdu Kondžilu svake godine za blagdan Velike Gospe ili Gospojinu kreće veličanstvena rijeka ljudi, a preko brijegova primjetiš kako "mili" grupa sad u narodnoj nošnji, sad druga u običnoj građanskoj. Procesija prati čudotvornu sliku Gospe Kondžilske kako bi se ispunio zavjet dan Majci Božjoj i za tu priliku Komušanci dolaze iz cijelog svijeta kako bi otpratili sliku na Kondžilo i tamo sudjelovali na misi, moleći se Bogu i svojoj Gospi.

Samo je Kondžilo listopadnom šumom obraslo brdo na čijem se vrhu nalazi prostran proplanak na kojem se dogodilo prvo čudo Gospe Kondžilske. Ono je već preko dvjesto godina mjesto hodočašća, u prvom redu katolika, ali i vjernika pravoslavne i muslimanske vjere, koji svi redom dolaze na Kondžilo s mnogim teretima na duši i ne žele ih vratiti natrag. Sveto mjesto i svjetionik vjere, Kondžilo je magnet koji i danas, zajedno sa čudotvornom slikom Majke Božje, jednakom duhovnom snagom drži na okupu Komušance koji su danas u izgnanstvu po čitavom svijetu. To se najbolje vidi za svaku Gospojinu kada pustu Komušinu na nekoliko dana preplavi mnoštvo hrvatskih, njemačkih, austrijskih, slovenskih i švicarskih tablica. Mlado i staro, veliko i malo, sa svih strana svijeta tih dana napuni svaki kutak Kondžila koje moli i pjeva u čast Gospe Kondžilske.

Na Kondžilu se nalazi drvena kapelica, u tlocrtu osmerokutna, sa izdvojenim drvenim zvonikom koju je nakon rata nanovo podigao župnik Marko Mikić. Kapelica je na Kondžilu bila vjerojatno od najranijih početaka nastajanja marijanskog svetišta u Komušini. Ipak, spominju se Anto Šunjić koji je 1901. izgradio novu kapelicu, također Stjepan Sokolović koji je isto učinio 1958. kada kapelica dobiva osmerokutni tlocrt; izgled od drveta u planinskom stilu koji zadržava do danas. Osim kapelice, od 1905. i župnika Ivana Mitrovića na Kondžilu je i kuća koja služi kao prenoćište hodočasnicima. Od kuće koju je izgradio župnik Zvonko Petrović danas još stoje goli zidovi kao posljedica ratnog bunila kojeg nije bilo pošteđeno ni Kondžilo. Danas je na Kondžilu u planu izgradnja svetišta, ideja koja postoji još od vremena nadbiskupa Čekade i župnika Petrovića.

Zavodljivost prirode, okrepa mira i spoznaja da smo korak bliže Bogu razlozi su zbog kojih hodočasnici nikada ne zaboravljaju ovo mjesto. Jer, kad cijelo to mnoštvo za Gospojinu ispuni svaki slobodan kutak Kondžila i kad unatoč svoj toj vrevi nastupe trenuci spokoja, molitve i cvrkuta ptica u daljini, trenuci u kojima sve one terete ostavimo za sobom, osjeća se prisutnost vjere.