O svetištu
Marijansko svetište Komušina-Kondžilo
Piše: Mr. sc. Juro Babić
Bosanski biskup je 1252. godine napustio Bosnu i nastanio se u Đakovu. Pravno gledajući, Bosna je imala svoga biskupa, ali je stvarno bila bez njega. Najprije zbog problema s bosanskim krstjanima, a kasnije s Turcima, biskup po nekoliko desetljeća nije dolazio u Bosnu. Budući da su bile takve prilike da redovni bosanski biskup nije mogao obavljati svoju službu, godine 1735. Sveta Stolica osniva Apostolski vikarijat kojemu je na čelu bio vikar s biskupskim redom koji je vršio apostolsku službu, istovrsnu dijecezanskom biskupu. Apostolski vikarijat je obuhvaćao BiH pod otomanskom vlašću. Apostolski vikari bili su odreda franjevci. Treći po redu apostolski vikar bio je bio je fra Marko Dobretić (1772.-1784.), izobražen teolog i zauzet pastoralac. Imao je poteškoća s osmanskim vlastima i srpsko-pravoslavnim vladikama, a obavio je tri biskupska pohoda. Kao starac od 73 godine dolazi iz Travnika preko Žepča u Komušinu.
O tome je njegov tajnik fra Filip Čović zapisao: "Dana 7. rujna 1779. uoči svetkovine Rođenja Blažene Djevice Marije pošto se sabrala sa svih strana velika množina naroda tim više što se ovdje čuva i pobožno štuje stara i čudotvorna slika Djevice Marije na nebo uznesene Presvijetli Gospodin je slavio zadnju Sv. Misu na oltaru podignutom pod vedrim nebom na brežuljku kraj župske kuće gdje je bila postavljena ista sveta slika Majke Božje" (Izvještaj je sačuvan u vatikanskim arhivima). Nažalost, pojedinosti o slici nema. Samo prije tri godine na svom zadnjem apostolskom pohodu u listopadu 1776. biskup Dobretić nije spomenuo Gospinu sliku pa smijemo zaključiti da je tada u župi nije ni bilo.
Marijansko svetište
Danas je župa Komušina marijansko svetište Vrhbosanske nadbiskupije. Župa u crkveno-pravno smislu postaje svetištem via facti. Dekret proglašenja svetišta izdao je nadbiskup Franjo Čekada za vrijeme župnika vlč. Zvonka Petrovića. Kapelani izvan Sarajeva redovito su dekretirani za ispovijedanje za Veliku Gospu u Komušini. Nasljednici nadbiskupa Čekade, nadb. Marko Jozinović i nadb. Vinko Puljić podržavaju svetište, a redovito su bili prisutni na značajnim događajima vezanim uz hodočašća Gospi Kondžilskoj. Pomoćni sarajevski biskup mons. Pero Sudar redovito hodočasti i slavi sv. misu na Veliku Gospu na brdu Kondžilu. Mnogi župnici kroz dugogodišnju povijest ugrađivali su u komušanski mozaik svoje talente i sposobnosti: pastoralne, graditeljske, izdavačke
Velika Prognanica
Za vrijeme posljednje rata Komušina i Komušanci doživjeli su "etičko čišćenje". I Gospina slika se nalazila u izbjeglištvu. Tadašnji župnik vlč. Ante Meštrović u svibnju 1992. iznio je sliku preko Novog Šehera do Splita gdje je čuvana u sefu splitsko-makarske nadbiskupije. Koncem svibnja 1993. prevezena je avionom u Zagreb za dan mladih u Mariji Bistricu. Nakon toga nalazi se u zagrebačkoj Župi sv. Petra preko tri godine. U kolovozu 1996. slika je vraćena u žepački kraj. Usput se zaustavila na Kupresu gdje je slavljena sveta misa s pukom. Svesrdno su je dočekali, pozdravili i ispratili vjernici viteškoga kraja. Oko osam mjeseci nalazi se u crkvi sv. Ante u Žepču. Najuzvišenije mjesto bilo joj je iznad oltara na misi koju je slavio Papa Ivan Pavao II. na koševskom stadionu u Sarajevu, u travnju 1997. Nakon toga do povratka u Komušinu u kolovozu 1999. godine, nalazila se u župi Bistrici kod Žepča. Gdje god se nalazila okupljala je "svoje" Komušance. Izvorni refren himne Gospi Komušanskoj glasio je: "Zdravo budi, Gospo Komušinska, pradjedova nado prognanička: Pogled svoj na vjerni narod svrati; dragi lik tvoj nek nas posvud prati!" (Antun Weissgerber).
Hodočašća
Najvažniji događaji uz hodočašće Gospi vezani su uz proslavu patrona župe Velike Gospe, zatim hodočašće za Dan mladih na posljednju subotu u svibnju i hodočašće na posljednju subotu u listopadu. Trebat će ipak "popularizirati" ovo svetište za hodočasnike čitavog hrvatskog govornog područja, kako bi ovo svetište postalo hodočasnička destinacija tijekom čitave godine. Proslava se Velike Gospe pamti po jedinstvenoj procesiji nepreglednog mnoštva od župne crkve do zavjetnog brda Kondžila. Pokora, ispovijedanje, brojnost hodočasnika, pa i prisutnost nekatolika puno toga govori. To nikoga od prisutnih ne ostavlja ravnodušnim, a često i s obećanjem da bi to želio doživjeti i do godine. To je što se vidi izvana. A kolike su tek milosti iznutra? Svjedoci smo da je broj hodočasnika nadmašio i one procjene prije posljednjega rata i neprestano raste. Zato se pokazao urgentnim projekt "preuređivanja" brda Kondžila za prihvat tolikog broja hodočasnika i povratak lijepoj tradiciji koju je prekinuo rat.
